Molitva za majku!

Kada poželim biti sjetan samo se pozovem na sreću iz djetinjstva. Uvijek me blagi osmijeh voljene osobe podsjeti koliko sam bio bespomoćan i koliko sam sretan bio u tim trenucima. Ni najmanji uzdah tada ne bi poremetio moje dječačke snove.
Prisjećam se veselja i pjesme. Sjećam se svega što je bilo. Sjetim se nje. Sjetim se jedine svete uspomene koju ne dijelim. Niko je nikada neće oteti od mene. Uvijek će imati posebno  mjesto u mojim sanjarenjima, mojim sjećanjima, mojim mislima, mome srcu.
Negdje daleko, u prostranoj ravnici, zelenilo se razlije u proljeće, baš kao i sada. Ovdje. Potrčim niz livadu, kroz nabujalu travu, gazim sve što mi je pod nogama, a ništa ne polomim, ništa da uništim. Dječiji koraci ne odjekuju. Nježni su i tihi, mekani. Još i sad čujem kako me doziva. Doziva moje ime. Bilo mi je mrsko tada odazvati se. Sada bih to  rado  učinio.
Njen drhtavi glas dok pjevuši rado bih čuo u tišini uspomena, dok nam dijeli kolačiće što ih je kuhala za nas, svakog petka.  Kada se ohlade smjesti ih u šarenu kutiju i sakrije visoko, na vitrini, a ja privučem stolicu pa se popnem da dohvatim. Ma, bio sam premali za to, u to vrijeme. Zvonki smijeh i zadirkivanje posramili bi moje dječačke naume i brzo bih skočio sa stolice, što dalje se odmakao i pognuo glavu da ne vidi da sam sav rumen u licu. Pomilovala bi mi obraze nijemo. Nježno bi,  hrapavim prstima grebala me po licu, i za divno čudo ništa me nije boljelo.
Njeni dodiri, ogrubjeli od silnog rada na poljima, štitili su moje snove noću i danju. Uživao sam u tim trenucima kada sam osjećao mekoću njene ljubavi ispružene na dlanu. Trebalo je samo da je uzmem i to bi bilo dovoljno od mene. Nesebično je davala, a ja sam nesebično uzimao sve više i više. Nikada se  nisam obazirao na svoju nesebičnu sebičnost. Nikada nisam razmišljao o tome.
Živjela je ispunjena ljubavlju i dijelila se na sve nas. Davala je osmijehe, nježnost i ljubav. Očima plavim i bistrim okupljala bi nas smireno u svježe predvečerje i ljubila nam čela, jednom po jednom. Bili smo njen život. Bili smo njeni snovi. Bili smo njene želje.
Život je vremenom protekao. Snovi su s vremenom izblijedjeli. Želje su vremenom ostvarene. Ostalo joj  je samo da živi život i bude zadovoljna ispunjenim željama. Vrijeme je prošlo. Njene ruke su ostale iste, nježne i grube, zajedno. Dlanovi joj ispruženi nesvjesno tražili su ljubav  iako su je i dalje davali  nemilice. Očima prepunim  topline koja je podsjećala na dom i djetinjstvo, rasipala je sreću po nama.
Moja majka je jedina koja je zavrijedila da je se sjetim svakoga dana i svake noći. Jedino je ona ostala vjerna svojim snovima. Osim nje niko me nije znao zagrliti i tješiti svojim ćutanjem. Jedina je koja je zaslužila da prije spavanja zamolim Nebo da je čuva, ma gdje god da je sada.