Ta posebna pjesma zbog koje steže u grlu…

Ima ta jedna pjesma, koja se već godinama vrti u našem domu.

To je pjesma koju sam pjevala prije spavanja, poslije spavanja, u toku noći, kad je gnjevan i kad je tužan, kad ima problem ili jednostavno kada mi padne na pamet.
Nije to uspavanka, nije ni neka specijalna pjesma ali je uvijek bila prisutna tu negdje da popravi stvar od samog početka.

Prije nekoliko dana, krenuli svi svuda; Odjedom iz čista mira moj mali dečkić poče da pjeva tu našu pjesmu.
Naravno, svi je pjevamo. Vozimo se i pjevamo našu posebnu pjesmu kroz onu silnu gužvu kada se ne zna ni ko pije ni ko plaća.
Skupilo mi se nešto u grlu. Steže, boli… Zastanem, na rubu suza i prođe mi jedna misao kroz moju ludu glavu… Zašto suze? Čemu to kad je ovako divna atmosfera.

Ne znam ni sama.

Otkako je u moj svijet stigao taj mali smotuljak često se uhvatim u mometu u kojem me tako stegne.
Gledam ga i pomislim kako vrijeme brzo prolazi.

Ljubim ga i osjetim mekoću njegovih malih, nježnih ručica koje mi čupaju kosu, uši, majicu… Sve mi to djeluje tako nježno. Njegovi obrazi tako slatki k'o najslađa hurmašica na cijeloj čaršiji. Taj sjajni pogled pun ljubavi što me traži, kad se u neko doba noći pridigne i šapne “mama” istopio bi svaku tugu koja me stisne.

Čemu onda te suze? Zašto stoje uvijek tu negdje u ćošku oka i samo čekaju neki poseban trenutak da me nešto u grlu stegne i da krenu da padaju bez razloga.
I zašto me uopće bilo šta steže, kad je oko mene toliko ljubavi.

Neobjašnjivo je. To su momenti, to su sekunde u kojima ne može ni glas da krene, a kamoli riječi, znane i neznane.

Prosto se desi i svaki put me podsjeti kako veće ljubavi ne postoje.
I što vrijeme više prolazi ona raste i buja, kao proljeće u svoj svojoj ljepoti, kada behara jabuka, a vrapčići cvrkuću ispod krovova.