Suzdržavam se

Nedjelja je. Hladan dan. Vjetar leden puše. Sjedim u bašti i razmišljam… Gledam ljude oko sebe po ko zna koji put. Slušam šta pričaju. Čekam uštipke koje smo naručili prije više od pola sata. Konobar, stariji čovjek više ne zna kome je šta donio niti kome šta treba donijeti. Gužva. Svi nešto imaju za reći. Komentari se rasipaju na sve strane. Sunce grije kroz zimski zrak i rastapa hladne uši i obraze. Tražim ono svoje dijete kojem sam igrom slučaja kupila jaknu koja se stapa sa okolinom. Koji promašaj. Početnička greška za nekog ko razmišlja o svemu; Ali da se opravdam, bila je snižena samo ta boja. Ponovo slušam šta ljudi oko mene komentarišu. Svima je šega i šala to što konobar ne stiže ništa donijeti a on se sav preznojio. Jadan ne zna kud udara. Imam osjećaj da bi najrađe samo sjeo i počeo plakati. Tačno znam kakav je to osjećaj. Kako je u ovakvoj gunguli paziti na sve, obraćati se svima, odgovarati svima i pored svega toga još biti i nasmijan i raspoložen. Ne znam zašto ali imam potrebu da preuzmem smjenu i razbacim ove tanjire uštipaka koji se čekaju. Mislim da bi mi i to išlo od ruke. Ipak sam ja k'o Tata Prase, stručnjak za sve.
Suzdržavam se.