Skoro desetljeće odlazim i dolazim iz tog grada. Uvijek ostavljam za sobom golemu ljubav koja me svaki put čeka na istom mjestu i još veća i još jača. Tuga ostaje u srcu mom i nostalgija za danima koji su prošli. Nikada nije postalo lakše i nikada neće ni biti jer dani prolaze, život teče i razmotava se klupko mladosti. Moji voljeni ostaju da mašu zamnom i da me očekuju kada ću im ponovo doći.
Njihovi tužni pogledi i osmijesi puni nadanja da će ta razdvojenost da se smanji i da će vrijeme da proleti do sljedećeg susreta, oslikavaju mi se pred očima satima i satima dok se užurbano udaljavam i odlazim sve dalje i dalje. Sve me to prati putem kojim se nijemo krećem i sve dok ne dođem do svog odredišta razmišljam šta sam sve propustila reći im, jesam li nešto zaboravila ili sam nešto pogrešno rekla. Jesam li ih dovoljno puta zagrlila i poljubila i je li ovo posljednji put da se vidimo?
Tuga ostaje i danima ne prestaje. Vratim se na mjesto odakle se samo magla razljeva po dolama i gorama. Nastavljam da iščekujem kada ću ponovo da ih zagrlim.
Leave a Reply
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.