Pita mene čo'ek neki dan, šta bih za prvi maj. Razmišljam ja i sve mi se po glavi mota jedna ideja. Zamišljam kako ležim, uživam, meso cvrkuće sa roštilja, sunce me obasjava, a hladovina rashlađuje od tolike žege i ja tako sama, samcata negdje u nekoj pustahiji među tom samoćom slavim ovaj cijenjeni praznik rada. Odmaram od posla, od života i proslavljam sve to skupa.
Leži on na kauču, gleda u mene u čudu i ponovo pita šta bih, koje meso, koje piće, kako, zašto i ja ti njemu fino kažem:” Dragi moj najrađe bih da vas ne vidim i ne čujem. Da odete negdje na 24 sata i da ja odmorim na taj moj praznik rada.” Kaže on meni:” Pa zar ti mi to smetamo? Zar ti smetaju moja mama i otac?” Rekoh:” Smetaš mi i ti izmeđuostalih, a i moje dijete. Nego hajte vi fino kod nane i dede i neka vas cijeli dan, a ja ću da uživam što vas nema. Cijeli svoj godišnji odmor, deset dana sam vas služila, ugađala vam, slušala vaše priče koje su me iritirale ali sam trpila i sad je vrijeme da i ja malo dahnem dušom. “
Ne bi mu pravo. Mislim da se malo, negdje duboko u sebi uvrijedio i naljutio ali šta se može. Takva su vremena došla.
Leave a Reply
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.