Komično u tragičnom

Uvijek sam gledala pozitivne strane situacije. Tako i u ovoj danas pa zato kažem da nije komično bilo bi tragično.
Zimski godišnji odmor odložim za ovaj april, vrijedno radim, pokušavam da malo trošim i uštedim kako bih se razrahatila i urahatila na godišnjem. Supruga utefterim sedmicu godišnjeg u firmi, sina nafilujem vitaminima da se ne razboli i sve govorim u sebi “akobogda, akobogda”. Čekam tako sredinu aprila i taman sedmicu prije godišnjeg, unatoč svim silnim bananama, jabukama, narandžama, kivijima… Džaba sve, mali kiše, slini… Ali prođe to za dan dva i super sve. Petak dolazim na posao osjetim grlo me boli, kontam ma stući ću sve što imam od tableta pa bit će bolje do srijede, taman do polaska za Ljubljanu. Suprug ustaje u petak ujutro kaže nožni palac ga boli. Navečer mi javlja da ne može doći po mene jer mu se zglob upalio od gihta. Pije tablete, obloge stavlja, boluje jadan ljute rane. Ne daj Bože ove patnje! Ja u nedjelju jedva gledam, jedva dišem. Suprug jedva do toaleta ode. Iz Ljubljane javljaju malac dobio ospice. Počinje godišnji, prvi dan, prebolovali. Pojeli dobar ručak i tepsiju štrudle. Drugi dan sin se u igri udari u nožni prst, otekne, obloge, doktori, ne može da hoda ali ništa strašno kažu u hitnoj. Bit će bolji za koji dan. Pita me pedijatrica treba li mi bolovanje, a ja :” Ne treba, na godišnjem sam.” Sestrica se nasmija, ono sažaljivo kaže:” E jeste Vam i godišnji.” Sama mislim :” Da ti znaš ono što ne znaš, a kad bih ti pričala ne bi mi vjerovala. Ne bi vjerovala da sam toliki peh da mi svaki dan godišnjeg odmora, koji sam čekala ko zebo sunce, lije kiša ko iz kabla, hladno je ko da je januar, a svi smo bolesni, svako na svoj način.”
Sutra je novi dan, nova nafaka. Da vidimo kako će treći da prođe.